O njenom životu Saša Božović, naizgled krhka žena, bila je osoba koja je svojim humanim radom doprinjela završetku drugog svjetskog rata. Rođena 4. Augusta 1912. kao Saša Magazinović u Beogradu, korijenje je vukla iz porodice u kojoj su se rađali svećenici i oficiri. Studirala je medicinski fakultet do 1937. godine u svom rodnom gradu, nakon kojeg će se zaposliti na trećoj internoj klinici i udati za Borislava Boževića, godinu dana starijeg od nje, koji je također studirao taj isti fakultet. Na pomolu drugog svjetskog rata, tačnije nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, Saša i Borislav odlaze u Podgoricu – rodni grad porodice Božević – gdje će njen muž učestvovati u Narodnooslobodilačkom ratu. Dok je Borislav počeo obavljati funkciju rukovodioca Sanitetske službe Glavnog štaba NOP Crne Gore, Saša je doznala da će ubrzo postati majka. Kako Borislav biva smatran za glavnog organizatora ustanka u Crnoj Gori, ostala je sama i nezaštićena, te su je Talijani hapsili i odveli u logor u albanskom gradu Kavaji – u logor je dolazila u osmom mjesecu trudnoće, gdje je doživjela pravi pakao i goglote. Odlazila je u bolnicu u Tirani neposredno pred porođajem, gdje je u Novembru 1941. godine dobila kćerkicu kojoj daje ime Dolores po španskoj revolucionarki Dolores Ibarruri, heroina španjolskog građanskog rata poznatija pod pseudonimom "La pasionara" i po sloganu "NO PASARAN". Poslije svog uspješnog porođaja, nakon dugo vremena, Saša se počela baviti zanimanjem koje je uvijek strastveno voljela i koje je izučavala – medicinom. Postala je rukovodilac bolnice a nedugo zatim i saniteta u Drugoj proleterskoj brigadi, te u Drugoj proleterskoj diviziji. Kako život zna biti okrutan prema najnedužnijim bićima za vrijeme crnih ratnih dana, dokazuje i to da je Saša ostala bez zjenice oka svoga, svoje male ratnice ili kako su ju od milja zvali "mala partizanka". Dolores je umrla nakon svega godinu i po dana od posljedice smrzavanja, u vrijeme najpoznatije partizanske bitke - bitke na Neretvi. 28. Septembra 1943., vozeći se pored srpskog sela Jabuke, doživjela četnički napad – u kojem također umire narodni heroj Boško Buha – te biva jedina preživjela u tom napadu, sa samo ranom u nozi. Nakon oslobađanja Beograda izvršavala funkciju vojnog delegata pri Crvenom Krstu Jugoslavije, gdje će i postati član glavnog odbora. Zatim je ulazila u Komunističku partiju Jugoslavije te biva odlikovana činom pukovnika, a njen muž je izlazio sa činom generala-majora. "Tebi, moja Dolores" Saša je već za vrijeme trudnoće počela pisati svoju ispovjest i prvu knjigu – koju će ipak objaviti javnosti tek 1978. godine – posvećenu dolazećoj kćerki, gdje navodi: "Kavez mali. Ako sednem, udara glava gore pa se zgrčim ako legnem, kratak, pa se opet moram zgrčiti. To užasno zamara. Ne mogu da zaspim. Čas sednem, čas legnem. Noć smenjuje dan, a dan noć. Vreme prolazi ni u čemu. Zurim u prazno. Često je i glava prazna, bez misli, pokreta. Letve na kojima ležim počinju da se usecaju u telo. Ukucane su u razmaku a ivice oštre. Premećem se. Okrećem. Otvaraju se ranice. Boli. Ne mogu mesto da nađem. Da mi je ona buvljiva samica u "Kući Rogošića". Bar bih šetala, stajala. Gledam Radulovićku. Spava." I dan danas je poznata po tome što je napisala najčitanije i najtiražnije djelo koje je predstavljalo zbirku ratnih sjećanja – ova knjiga je privukla veliku pažnju i dobijala sve više čitalaca. Pred kraj svog života, Saša je izjavila za magazin "START": "Ovu knjigu nisam namenila istoričarima. Ova knjiga je namenjena samo onom običnom, poštenom, plemenitom i osećajnom čitaocu." Saša je i dodala kako je zanimljivo to što se u svojoj knjizi nije služila nikakvim dokumentima i izvorima, jer je bila stava da ako se oslanja na izvore ne zvuči povjerljivo. Uvijek je tvrdila da dokumenti nemaju emocije, te da knjiga nije namjenjena historičarima već narodu – svjedocima svih minulih ratnih dana a i budućim naraštajima, kako nikada ne bi vodili ratove, već živjeli u miru i saosjećajnosti prema drugima.